HUTBA - U OZRAČJU SURE KEHF

Osamnaesto poglavlje u Kur'anu nosi naziv Kehf što znači pećina. Ovo poglavlje je lijepo i pohvalno učiti na dan petak o čemu svjedoče vjerodostojne predaje. ''Ko prouči sure Kehf u petak biće mu svjetlo do idućeg petka.'' (Bejheki). Tekstualni dio sure obiluje povijesnim kazivanjima, istinskim znanjem, i Božanskom mudrošću.

Povijest je znanost o napornom čovjekovom putovanju u traganju za mnogobrojnim koristima i uzvišenim ciljevima kroz vrijeme i prostor.

Proučavajući povijest mi se upoznajemo sa prilikama i okolnostima prošlih naroda, njihovim naravima, životopisu poslanika, državama i njihovim uređenjima, vladarima, zakonima, različitim događajima isl.

Temeljno proučavanje, objektivno razmatranje i traganje za validnim izvorima, dovodi do istine, što nas čuva da ne pogriješimo i ne posrnemo. Bez obzira koliko se dugo živjelo, svakodnevno se potvrđuje iskustvo o prolaznosti, kratkotrajnosti života u narodu naglašavano kao: da smo na jedna vrata ušli a na druga izašli, ili kao kad udariš rukom dlan o dlan, ili život je kao jedan dan, odnosno jedan dio dana.

Kur'ansko kazivanje nije cilj historijskog i povijesnog bilježenja nego pouka koja se izvlači iz kazivanja a ona se postiže bez definiranja vremena i prostora.

Vratimo se na početak naše današnje sure čija tematska osa jeste učvrščivanje vjerovanja, osmišljavanje programa, koncepata, sistema i ideje.

Na samom početku je kazivanje o ashabu-l-kehf, mladićima, stanovnicima pećine, a zatim kazivanje o dvije bašče, dvojici ljudi, zahvalnom i nezahvalnom, zatim se kazuje o Adem a.s. i Iblisu. Središnji dio ove sure je o Musau a.s. i odabranom robu Hidru i njegovoj mudrosti, a na samom kraju se govori o Zu-l-karnejnu i njegovom putovanju u tri smjera, prema istoku, prema zapadu i središtu zemlje.

Pećina po kojoj je sura dobila ime simbolizira ovaj svijet. Do pećine se stiže krivudavim putem koji vodi u tminu. Da bi se domogli svjetlosti, upute, valja napustiti i odbaciti izazove i poroke ovog svijeta, pogledati i osvijetliti mraćnu pećinu unutar sebe.  Takav pogled je fazni prelazak sa zemaljskog na nebesko ili utapanje nebeskog u zemaljsko. To je odnos profanog i svetog, višeg i nižeg svijeta.

Uz riječ kehf u ajetu se spominje izraz ''er-reqim''. Za neke mufesire je to selo ili naselje iz koga su izišli mladići, za druge je njihov pas, dok je za treće dolina ili brdo u kojem je pećina. Preovladavajuće je mišljenje da se radi o ''er-reqimu'' - ispisanoj ploči, pisanoj historiji, da potvrdi da su se mladići u traganju za istinom sklonuli u pećinu i molili. ''Naš Gospodaru, udijeli nam od sebe rahmet - milost, i u našem poslu podari nam rešed - uputu.''

Milost ili rahmet za koju mole mladići, u tefsiru ima višedimenzijalno značenje:

a)     prvo značenje milosti je - Bože oprosti nam grijehe na budućem svijetu,

b)     drugo značenje je - Bože podari nam zaštitu i sigurnost od neprijatelja i dušmana,

c)      treće  - Bože podari nam opskrbu na ovom svijetu.

Moleći za rahmet mladići tragaju za rešedom, a rešed znači: Božiju uputu, usmjerenje, prisebnost, izbor prave stvari, izvršavanje onog što je najvrijednije i najkorisnije, jer je takav postupak od rušda, od zrelosti i punoljetstva čovjeka. Tad insan postaje čovjekom, u takvom ozračju je rob Božiji sluga, svjestan svojih obaveza i prava koji se međusobno prepliću, jer iz prava proističe obaveza a iz obaveze proističe pravo.

Obaveza čovjeka je da ispunjava vjerom propisana zaduženja a njegovo pravo je da bude upućen na pravi put i da bude spašen. Stoga je u fikhskoj nauci poznato da pojedinac može biti punoljetan (balig) a da ne bude zadužen (mukellef), jer mu nedostaje rušd. U tom slučaju nad njim upravlja staratelj kojem Kur'an poručuje:''Pa ako vidite kod njih zrelost (rušd) predajte im njihove imetke.'' (IV/6).

Punoljetstvo, bulug, rudžulet i rušd su znaci čovjekove zrelosti koja se ogleda kroz njegove postupke, kazivanja i život među ljudima.

Mladići o kojima je ovdje riječ odlaze u pećinu samo zato da bi potvrdili svoju zrelost, odgovornost a ona se u ovom slučaju ogleda kroz očuvanje vjere i da bi mlađim generacijama ostavili poruku vrijednu spomena: ''Naš Gospodar je Gospodar nebesa i Zemlje. Mi se nećemo moliti bogu mimo Njega.'' (XVIII/4) Takvim iskazom i postupkom mladići su bili na tragu upute - rušda Ibrahim a.s. za koga Allah dž.š. kaže: ''Mi smo dali Ibrahimu njegovu uputu - rušd još prije i Mi smo znali da je on dostojan toga.''(XXI/51)''

Dosljednost Ibrahim a.s. se potvrdila u dijalogu sa ocem i narodom kad im je govorio: ''Šta su ovi kipovi kojima ste vi odani.''(XXI/52), ''Vaš Gospodar je Gospodar nebesa i Zemlje.''(XXI/56)

Kroz ovu dijalošku raspravu Ibrahim a.s. sa ocem i njegovim narodom te iskustvom mladića osjeća se fluid ibrahimovskog milleta koji se naslanja na ademovski zurrijet i doseže do nas pripadnika ummeta muhammedovog.

Bože učini nas dostojnim šefa'ata Muhammeda a.s. - Amin!

Hutba u Šarenoj džamiji održana 1.2.2008.g.

mr. Nusret Abdibegović

Muftija travnički