INSTITUCIJA FETVE

Nema sumnje da je fetva jedna od najznačajnijih institucija u šerijatskom pravu koja predstavlja put ka pronalaženju praktičnih rješenja i omogućava dolazak do odgovora na širok spektar raznovrsnih i aktuelnih pitanja i problematike koja je predmet interesovanja muslimana različitih orjentacija i intetektualnih nivoa.

Etimološki, fetva ima značenje odgovora na neko novo pitanje ili novonastali slučaj koji se nije ranije pojavljivao. Ta riječ je nastala, kako tvrdi Zamahšeri u svom "Keššafu" od riječi feta (što znači mladić) i upotrebljena je u prenesenom (metaforičnom) značenju.

Terminološki, fetvu možemo definirati kao donošenje šerijatskopravnog rješenja za neki konkretan slučaj koje je odgovor na postavljeno pitanje neke osobe (pojedinca ili grupe) koja može biti poznata ili nepoznata.

Kur'ansko-sunnetske metode u izvođenju i tumačenju šerijatskopravnih normi

a) Nekada odgovor i objašnjenje nekih šerijatskih propisa dolazi bez prethodno postavljenog pitanja, kao što je poznato da je to slučaj sa velikim brojem kur'anskih ajeta. Zasigurno je fetva je jedna od primjenjenih metoda u Kur'anu i sunnetu na osnovu koje se donose i objašnjavaju šerijatski propisi, njegova uputstva i smjernice.

b) Ponekad odgovori i objašnjenja dolaze nakon postavljenog pitanja u kojem se traži šerijatski odgovor i rješenje. Uzvišeni Allah kaže: «Pitaju te o opojnim pićima i kocki. Reci: 'Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.' I pitaju te šta da udjeljuju. Reci: 'Višak!' Eto, tako vam Allah objašnjava propise da biste razmislili.» (El-Bekare, 219.) A u sljedećem ajetu naš Gospodar kaže: «Pitaju te o mlađacima. Reci: 'Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk... » (El-Bekare, 189.) Također, u 176. ajetu sure En-Nisa' nailazimo na traženje fetve putem postavljenog pitanja: «Oni od tebe traže fetvu (tumačenje). Reci: 'Allah će vam kazati propis o 'kelali': ako neko umre i ne bude imao djeteta, a ima sestru, njoj pripada polovina njegove ostavštine. A i on će naslijediti nju ako ona ne bude imala dijete. A ako su dvije, njima pripadaju dvije trećine njegove ostavštine. A ako su oni braća i sestre, onda će muškarcu pripasti dio jednak koliko dvjema ženskima. To vam Allah objašnjava da ne zalutate. A Allah zna sve.»

c) U nekim slučajevima Allah, dž.š., objavljuje ajete koji su odgovor na postavljeno pitanje, međutim, bez upotrebe upitnih formulacija يسألونك)) ili (يستفتونك) pitaju te ili traže od tebe šerijatsko rješenje. Primjer za to imamo u hadisu koji bilježi imam Tirmizi, a u njemu stoji da je neki čovjek upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s.: «Kada pojedem mesa osjetim jaku želju prema ženama, moja strast me obuzme i savlada, pa sam sebi zabranio meso.» Nakon tog događaja Uzvišeni Allah je objavio sljedeći ajet: «O vjernici ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju. I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo.» (El-Maide, 87,88.)

Ovakvih primjera je u Kur'anu mnogo, a to potvrđuju povodi objave tih ajeta.

A u sunnetu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nekada objašnjava propise bez prethodno postavljenog pitanja negirajući neku iluziju i zabludu, ili popravljajući pogrešno shvatanje, ili pak podučavajući neznalicu, ili davajući podršku učenom, ili možda specifikacijom općenitog propisa ili ograničavanjem neograničenoga, a poznati su i drugi načini Poslanikovoga,  s.a.v.s., objašnjavanja i tumačenja Časnoga Kur'ana. U sunnetu nailazimo i na formu koja predstavlja odgovor na pitanje, a to je izraženo u mnogo slučajeva. Ovdje ću navesti samo neke:

- Ebu Musa El-Eš'ari, r.a., je upitao: «Allahov Poslaniče, daj nam fetvu o dva pića koja smo spravljali u Jemenu,"El-bik" ono se pravi od meda koje odstoji do vrenja, i "El-mizr" koje se pravi od kukuruza i ječma pa se ostavi do vrenja?» Allahov Poslanik je odgovorio: «Sve što opija je haram.» (hadis bilježe Buhari i Muslim)

- Tarik ibn Se'id, r.a., je pitao Vjerovjesnika, s.a.v.s., o alkoholnim pićima pa mu je zabranio da ih proizvodi. Tarik mu reče da ih spravlja lijeka radi, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: «Ona nisu lijek nego su bolest.» (hadis bilježi Muslim)

- I Aiša, r.a., ga je upitala: «Neko nam pošalje mesa a mi ne znamo da li je proučena bismila (odnosno da li je spomenuto Allahovo ime prilikom klanja), ili nije?» Odgovorio je: «Proučite vi bismillu i jedite.»

- Također je upitan za čovjeka koji se bori da bi se reklo da je hrabar, i za čovjeka koji se bori radi 'hamijjeta' (fanatičnog džahilijetskog zauzimanja za svoj narod) i za čovjeka koji se bori kako bi ga drugi vidjeli; koji od njih trojice je na Allahovom putu, pa je odgovorio: «Ko se bude borio da Allahova riječ bude gornja, taj je na Allahovom putu.» (hadis bilježe Buhari i  Muslim)

Fetve Allahovog Poslanika, s.a.v.s., se dotiču mnogih područja šerijata i raznih životnih pitanja. One su raznovrsne i mnogobrojne tako da ne mogu promaći onom ko studiozno proučava njegov život, neka je mir i spas Allahov na njega. Ibn Kajjim je u svom djelu "El-i'alam" spomenuo mnoge od tih fetvi koji su ispunile oko 150 stranica četvrtoga toma, iako je težio da bude što koncizniji u njihovom izlaganju. One su vrijedne da budu doktorske disertacije iz oblasti hadisa, fikha ili usuli-fikha (metodologije islamske jurisprudencije).

Značaj institucije fetve

Fetva može da ima dalekosežne posljedice jer muftija, kako navodi imam Šatibi, zauzima mjesto Vjerovjesnika, s.a.v.s., on je njegov nasljednik koji ga zamjenjuje u dostavi šerijatskih propisa i u podučavanju i upozoravanju svijeta. Muftija je zadužen da izvršava vjerovjesničku zadaću i ulogu prenoseći kur'ansko-sunnetska rješenja, ali i da putem analogije, metodom dedukcije, iznalazi nova šerijatskopravna rješenja na osnovu ulaganja vlastitog truda i intelektualnog napora oslanjajući se na šerijatskopravne izvore, kako na osnovne, tako i na pomoćne. Muftija je, posmatrajući ga iz ovoga ugla zakonodavac, kako kaže imam Šatibi, obavezno ga je slijediti i raditi u skladu s onim što je rekao. Imam Ibnul-Kajjim el-Dževzi ističe: «Ako znamo da je zastupanje vladara i kraljeva položaj čija se blagodat ne poriče a njegova vrijednost nije nepoznanica, pa zar se to može staviti u istu ravan sa položajem zastupnika Gospodara nebesa i Zemlje?!»

Suzdržavanje  uleme iz prvih generacija muslimana od donošenja fetvi

Naši dobri prethodnici, ulema, se pribojavala donošenja fetvi i dugo i temeljito su razmišljali prije nego donesu neku fetvu, a nekada su odustajali i odbijali da odgovore na postavljeno pitanje, te su uvažavali onoga ko bi rekao o onome što nije poznavao: "Ne znam". Žestoko su osuđivali i napadali one koji su se usuđivali pristupati ovom poslu ne vodeći računa o posljedicama svoga nehata, a to su činili radi ukazivanja na njenu važnost i ozbiljnost osjećajući dalekosežnost njenih posljedica. Prvi koji su se tako odnosili prema instituciji fetve bili su ashabi. Mnogi od njih se nisu usuđivali odgovoriti na mes'elu (slučaj koji je iziskivao da se da određeni odgovor) dok ne bi konsultovali svog kolegu i zatražili njegovo mišljenje, iako im je bila podarena dalekovidnost, duhovna čistoća, ispravnost i Allahova pomoć. Oni su se ugledali na Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji je nekada bio upitan, pa ne bi odgovorio prije nego što to pitanje postavi Džibrilu koji mu je prenosio rješenja od Gospodara nebesa. Tako su postupali i četverica pravednih halifa iako im je Allah, dž.š., otvorio riznice znanja. Kada bi pred njih iznijeli pitanja i slučajeve koji su zahtijevali da se o njima iznese šerijatski stav i rješenje, okupljali su uvažene ashabe tražeći od njih savjete i konsultirajući njihova mišljenja. Ovdje možemo zapaziti metodu džematskog (zajedničkog) donošenja fetvi na čijim temeljima se  razvio (idžma') u prvom periodu. Neki ashabi su odustajali od donošenja fetvi prepuštajući to drugima ili su odgovarali riječima: «Ne znam». 'Utbe ibn Muslim veli: «Bio sam u Ibn Omerovom društvu nepune tri godine, pa je na postavljena pitanja često odgovorao riječima: «Ne znam». Ibn ebi Lejla je rekao: «Susreo sam se sa 120 ashaba ensarija, pa kad bi neko od njih bio upitan o nekom problemu poslao bi zainteresovanog nekom drugom, a taj drugi trećem sve dok pitanje ne bi obišlo krug i vratilo se prvom kojem je postavljeno na početku. Isto tako, svi oni su davali prednost svom bratu po vjeri kada bi bili upitani o nečemu ili zatraženo od njih da prenesu neki hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s. 'Ata' ibn Es-Saib, r.a., kaže: «Upoznao sam ljude koji su se tresli, kao da su gromom pogođeni kada bi bili o nečemu  upitani.» Abdullah ibn Mes'ud, r.a., veli: «Tako mi Allaha, onaj koji daje ljudima fetve o svemu što ga pitaju je, zaista, izgubio razum.» Omer ibnul-Hattab, r.a., je rekao: «Onaj koji je najhrabriji i najodvažniji od vas kada je u pitanju  donošenje fetvi je najsmjeliji hvatač džehennemske vatre!»

Ako pogledamo kako su se tabi'ini (druga generacija muslimana koja je došla iza ashaba) odnosili prema fetvi vidjećemo da njihov predvodnik, najbolji i najzreliji pravnik Se'id ibnul-Musejjib nije imao običaj da donosi fetve, već bi često govorio: «Allahu, Ti mene sačuvaj, a i druge od mene.» El-Kasim ibn Muhammed (jedan od sedam poznatih šerijatskih pravnika Medine) je o nečemu upitan, pa je odgovorio: «Ne razumijem se dobro u to», a sagovornik mu reče: «Došao sam tebi jer ne znam ko bi mi pored tebe mogao odgovoriti.» El-Kasim mu tada reče: «Ne gledaj u dužinu moje brade i mnoštvo ljudi oko mene! Allaha mi, ne poznajem dobro ono što si me pitao.» Jedan ugledni stari Kurejšija koji je sjedio pored Kasima čuvši to reče: «Amidžiću moj, odgovori mu!» «Tako mi Allaha, više bih volio da mi jezik odsjeku nego da kažem ono što ne znam!» Od Ša'bija je zatraženo da odgovori na postavljeno mu pitanje pa je odgovorio "ne znam". Rečeno mu je: «Zar se ne stidiš reći "ne znam", pa ti si poznati i ugledni irački pravnik?» Ša'bi na to uzvrati riječima: «Ali meleki se nisu postidjeli kada su rekli: «Slavljen neka si Ti, mi ne posjedujemo znanje osim onoga što si nas Ti podučio». (El-Bekare, 32.)

Nakon tabi'ina nalazimo da i četverica imama nisu izbjegavala da kažu "ne znam" kada se radilo o pitanjima koja nisu dobro poznavali. Od  imama Ebu Hanife je upamćeno, uprkos njegovoj vanrednoj sposobnosti u davanju odgovora i u iznalaženju novih šerijatskopravnih rješenja, da je na neka pitanja odgovorio riječima: "ne znam". Hatib el-Bagdadi prenosi, citirajući svoj lanac prenosilaca koji doseže do Ebu Jusufa koji veli: «Čuo sam Ebu Hanifu da govori: «Bojim se Allaha pred kojim ću biti pitan ako znanja nestane (misli se na poznavanje Allahovih propisa). A da nema toga, nikome ne bih fetvu donio pa da njega to usreći, a za mene bude tovar koji neću moći ponijeti na Sudnjem danu.» Ebu Hanife je također rekao: «Ko bude iznosio nešto od šerijatske nauke i znanja i bude u tome slijeđen, a bude mislio da ga Allah neće za to pitati: «Kako si davao fetvu i odgovore iz domena Allahove vjere islama?», obezvrijedio je sebe i svoju vjeru.»

Najrigorozniji u tome je bio imami Malik ibn Enes, Allah mu se smilovao. On je imao običaj reći: «Kome bude postavljeno pitanje, prije nego odgovori treba se prisjetiti dženneta i džehennema zapitati se kakav će biti njegov kraj na ahiretu, a zatim može odgovoriti na postavljeno pitanje.» Ibnul-Kasim kaže: «Čuo sam Malika kako govori: «Zaista razmišljam o rješenju jednog problema i ispravnom odgovoru na njega više od deset godina i  do danas nisam formirao svoj stav po tom pitanju.» A Ibn Mehdi ga je čuo da kaže: «Možda mi se nekad postavi pitanje zbog kojeg probdijem većinu noći razmišljajući i tražeći odgovor na njega.» Ibn ebi Hassan kaže: «Imami Maliku su postavljena 22 pitanja, pa je odgovorio samo na dva, nakon što je više puta izgovorio riječi (La havle ve la kuvvete illa billah).» Neko ga je upitao o nekom problemu, a on mu reče: «Znanje je obimnije od ovoga (što ja posjedujem).» Drugi mu reče: «Ako ti, o Ebu Abdullahu kažeš "ne znam", pa ko drugi zna?» On mu odgovori: «Teško tebi! Ti me ne poznaješ. A ko sam ja? I kakav ja to povlašten položaj imam da znam ono što vi ne znate?!» Zatim je kao dokaz uzeo riječi Ibn Omera, r.a.: «Ne znam, pa ko sam to ja?! Zaista je ljude upropastila njihova uobraženost, samozadivljenost i borba za vlast i povlašten položaj, a vrlo mali je broj onih koji su se ovoga sačuvali.»

Ebu Davud jednom prilikom reče: «Čuo sam Ahmeda ibn Hanbela, nakon što mu je postavljeno pitanje, kako je odgovorio: «Ne postavljaj mi pitanja koja su rezultat novoiskrslih situacija! A u koliko sam samo navrata čuo Ahmeda koji je upitan o mnogim mes'elama u kojoj se ulema razišla kako kaže: "ne znam".» Došao mu je neki čovjek pa ga upitao o nečemu, a on mu on odgovori: «Neću ti ništa odgovoriti, potom mu reče: «Abdullah ibn Mes'ud, r.a., je rekao: «Zaista svaki onaj koji ljudima daje fetve o svemu što ga pitaju je bezumnik.»

Ulema je osuđivala nekompetentne  koji su davali fetve bez dovoljnog znanja

Prve generacije uleme su žestoko osuđivali one koji su bez prethodnog naučnog osposobljavanja i potrebnih priprema hrlili davanju fetvi. Takvo djelo su smatrali nenadoknadivom štetom po islam i velikim zlom koje se mora iskorijeniti. Imam Buharija i Muslim u svojim zbirkama hadisa bilježe hadis koji prenosi Abdullah ibn Amr, r.a., od Vjerovjesnika, s.a.v.s.: «Zaista Allah neće podići znanje tako što će ga iščupati iz prsa ljudi,  nego će podići znanje  usmrćivanjem učenjaka (uleme). Pa kada ne ostane niti jedan alim, ljudi će uzeti za svoje predstavnike neznalice (džahile) koji će biti pitani pa će davati fetve bez znanja i tako će sami zalutati i biti u zabludi, a i druge će u zabludu odvesti.» Imami Ahmed i  Ibn Madždže bilježe hadis od Vjerovjesnika, s.a.v.s.: «Kome bude izrečena fetva koja nije utemeljena na znanju, grijeh će nositi onaj koji je donio tu fetvu.» Zato je ulema konstatovala da onaj ko pribjegne donošenju fetvi, a nije kompetentan za to, veliki je griješnik. A onaj ko takvog muftiju podrži i bude odgovoran za njegovo postavljanje, također je veliki griješnik. Ibn Kajjim je prenio od Ebil-Ferda ibnul-Dževzija da je rekao: «Nadležni su obavezni spriječiti rad takvog muftije, kao što su učinili vladari iz porodice Umejje.» Ebul-Ferd nastavlja pa kaže: «Takve muftije su poput onih koji strancima i putnicima ukazuju na put, a sami ga ne poznaju, ili su poput onih koji ne poznaju medicinu, a liječe ljude. Oni su daleko gori u odnosu na one sa kojim sam ih uporedio» Ako je nadležni organ ili pojedinac obavezan zabraniti rad doktoru koji ne ispunjava sve pretpostavke za obavljanje ovog odgovornog posla, pa kakav onda treba biti odnos prema onome ko ne poznaje Kur'an i sunnet, niti vlada islamskim disciplinama?!» Šejhul-islam Ibn Tejmije je imao veoma oštar stav prema takvima i žestoko je osuđivao takav neodgovoran odnos prema instituciji fetve. Kada ga je neko upitao: «Da li si izabrao volontera za fetve?», odgovorio je: «Volonter može biti kuhar ili pekar, ali muftija ne može biti volonter!» I imam Ebu Hanife, iako je smatrao da maloumnog ne treba sprječavati da slobodno upravlja svojim imetkom i da mu ne treba zabranjivati da obavlja ostale poslove iz poštovanja prema njemu kao ljudskom biću, s druge strane je rekao da sprječavanje i zabrana rada muftije džahila (neznalice) koji se poigrava sa propisima šerijata je stroga obaveza, jer se iza njegovog poigravanja sa propisima krije ogromna šteta koja pogađa cjelokupnu islamsku zajednicu. Ta šteta je tolika da se ni približno ne može usporediti sa njegovom ličnom štetom koja dolazi zabranom njegovog rada i djelovanja na ovom polju. Ebu Abdullah ibn Betta je prenio od E'ameša a on od Šekika, a ovaj od Ibn Mes'uda, r.a., da je rekao: «Tako mi Allaha, zaista onaj ko ljudima donosi fetve o svakom pitanju koje mu postave je bezumnik.» Hakem tada reče E'amešu: «Da sam od tebe prije čuo ove riječi Ibn Mes'uda, ne bih izrekao mnoge fetve.»

Obrazovanje i  naučni nivo muftije

Muftija mora biti odličan stručnjak i ekspert u oblasti šerijatskopravne nauke, on mora odlično vladati šerijatskopravnim izvorima iz kojih se crpe pravne norme, a to su Kur'an, sunnet, idžma' (konsenzus uleme), kijas (analogija), el-mesalihul-mursele (opći ili javni interes), kavlus-sahabi (pravna mišljenja ashaba), 'urf (običajno pravo), esbabul-ihtilaf (razloge i motive razilaženja među ulemom) i dr. On svakako mora poznavati i načine i postupke dolaska do pravnih rješenja. Da bi se neko mogao baviti poslom muftije mora prethodno pročitati mnoga šerijatskopravna djela, mora odlično vladati arapskim jezikom i njegovim disciplinama, mora dobro poznavati društveni ambijent, situaciju, okolnosti, uslove u kojima ljudi žive. Abdullah ibn Mubarek je upitan: «Kada neko biva osposobljen da može donositi fetve?», pa je odgovorio: «Kada ovlada tradicionalnim i racionalnim dokazima.»

Imam Ahmed ističe nekoliko osobina koje treba imati onaj ko daje ljudima fetve: Čist nijjet i iskrene namjere, blagost, dostojanstvenost, staloženost i mirnoća, odvažnost i stabilnost, ekonomska neovisnost, poznavanje društvenog ambijenta, te razboritost i pronicljivost.

Moralne kvalitete muftije

Iako su nauka i obrazovanje bez sumnje obavezni uvjeti  koje mora ispunjavati muftija, ipak to nije sve. Uz nauku se traže djela, a djela moraju sadržavati u sebi bogobojaznost, jer djela koja ne rezultiraju bogobojaznost (takvaluk) prema Uzvišenom Allahu nemaju vrijednosti na vagi istine. Uzvišeni Allah kaže: «Zaista se Allaha boje između njegovih robova učeni.» Životne nesreće i razočarenja nisu rezultat propasti razuma u tolikoj mjeri koliko je to slučaj kod propasti moralnosti i nečistoće duša. Uistinu kriza čovječanstva nije u tolikoj mjeri  kriza spoznaje i obrazovanja kao što je to slučaj sa krizom morala. Vjere koje su prethodile islamu nisu propale i izopačile se zbog nepoznavanja njihovih vjerskih istina, već su povod tome bili loši i nekarakterni učenjaci koji su trgovali s tim znanjem i vjerskim istinama koje su krivo tumačili i izvitoperivali.  Zato i nije nikakvo čudo što je Kur'an najoštrije osudio one koje pronevjere svoje znanje i time "kupuju" ono što je prolazno i što malo vrijedi, istinu ogrću neistinom skrivajući time istinu koja im je potpuno jasna i očita. Uzvišeni Allah kaže: «A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili.» (Alu 'Imran 187.)

Uzvišeni Allah na drugom mjestu kaže: «Oni koji taje ono što je Allah u knjizi objavio i to zamjenjuju za nešto što malo vrijedi, oni u trbuhe svoje ne trpaju ništa drugo do ono što će ih u vatru odvesti, na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih očistiti, njih čeka patnja nesnosna. Oni su umjesto pravog puta zabludu izabrali, a umjesto oprosta zaslužili patnju; i koliko su samo oni neosjetljivi na vatru!» (El-Bekare, 174, 175.)

Muftija se mora «naoružati» takvalukom, čvrsto ići pravim putem prisjećajući se stalno riječi Uzvišenoga Allaha: «Zaista se Allaha boje između njegovih robova učeni.» On mora biti iskren jer na to ga upućuju riječi njegovog Gospodara: «O pravovjerni, bojte se Allaha i budite sa iskrenima!» Muftija mora biti stabilan, odvažan i čvrsto se držati pravoga puta, ustrajavajući na njemu: «I ti budi ustrajan, kao što ti je naređeno!» Cjelokupnni rad i djelovanje muftije zahtijeva od njega izuzetnu strpljivost: «O vjernici, tražite sebi pomoći u   strpljivosti i obavljanju namaza! Allah je, zaista, na strani strpljivih.» Da bi muftija na ispravan način ispunio emanet koji mu je povjeren on mora biti i požrtvovan u tom poslu: «Zaista je Allah kupio od vjernika njihove živote i imetke u zamjenu za džennet...»

Neka poznata djela i zbirke  fetvi

Na kraju ovog mog skromnog doprinosa problematici fetve samo ću spomenuti neke zbirke fetvi kao i neka djela u kojima se navode fetve pojedinih alima: fetve Rešida Rida'a, fetve šejha Mahmuda Šeltuta, fetve šejhul-islama Ibn Tejmije, fetve dr. Jusufa el-Karadavija, fetve Kadi-hana, zatim zbirke fetvi: El-Bezazijje, Et-Tuhrijje, Ez-Zejnijje, El-Hamidijje, El-Hindijje, El-Mehdijje. Zatim tu su i fetve Ibn Salaha, imama Nevevija, Subkija, Ibn Hadžera el-Hejtimija, Ibn Rušda, Šatibija i dr.

mr. Hamid Indžić