Rezime

Derviš-ef. Spahić iz Pojska, imam, vaiz i pedagog, autor nekoliko djela, utemeljitelj i muderris Medrese u Pojskama je bio alim i muderris tradicionalnog kova. Svojim radom i djelovanjem je dao nemjerljiv doprinos islamskoj pedagoškoj misli i praksi na području srednje Bosne. Duboko je bio svjestan društvene krize u kojoj je u to vrijeme, između dva svjetska rata i netom poslije, bio naš narod.  Vjerovao je da bez znanja i duhovnog preporoda nije moguće ostvariti napredak i prosperitet. U cijelom regionu  nepismenost je bila akutna a posebino među Bošnjacima. Razlozi su bili više nego očiti: mali broj državnih škola, izbjegavanje slanja djece, posebno ženske u državne škole, muslimanske obrazovne institucije, mektebi i medrese nisu mogle odgovoriti zahtjevima vremena i narastajućim potrebama društva, zatim oduzimanje vakufske imovine od kojih se muslimansko obrazovanje finansiralo te mali broj školovanog i stručnog kadra i dr. Tradicionalni sistem vjerskog obrazovanja, koji je koncipiran na zastarjelim metodama rada i uz upotrebu klasičnih udžbenika na arapskom i turskom jeziku, je bio i neefikasan i neprimjeren vremenu i prilikama. Svega ovoga je bio svjestan Derviš-ef. i zato je svoje djelovanje usmjerio ka poboljšanju pismenosti i obrazovanja kod Bošnjaka te unapređenju metoda odgojno-obrazovnog rada.

Još za vrijeme boravka i rada u Travniku Derviš-ef. posjećuje džemate, drži predavanja odraslim, organizira seminare za imame, podučava ih osnovama pedagoškog rada, pokazuje im kako efikasno podučavati djecu u mektebu, od svojih sredstava dijeli školske table za mektebe kao i tabele za učenje arapskog  pisma koje je sam uradio i štampao. Ovo je bila velika olakšica imamima u radu u situaciji kada je sufara kao i druga vjerska literatura bila deficitarna roba. On ne odustaje od savjetovanja imama i davanja instrukcija kako da najbolje prenesu znanje svojim učenicima i džematlijama.

Važna odluka i projekat kojeg je zamislio, a koji će obilježiti i trajno ostaviti traga i obezbjediti muderrisu Derviš-ef. mjesto u povijesti, je osnivanje Medrese u Pojskama. Ideja o  osnivanju Medrese u Pojskama je bila inicirana njegovom odlučnošću da pomogne svom siromašnom narodu koji u to vrijeme zbog reformi nije mogao više upisivati svoju djecu u Travničku medresu. Također je važno napomenuti da u to vrijeme u široj okolini nije bilo državnih škola u kojima bi djeca iz pojščanskog kraja mogla ići i obrazovati se. Mještani su objeručke prihvatili ovu inicijativu o osnivanju medrese i svesrdno je materijalno i moralno podržavali. Derviš-ef. je posjedovao neupitan ugled, neprikosnoveni autoritet i povjerenje mještana. Ovaj korak i podrška iz naroda svjedoči o želji i htijenju našeg naroda da sebe i svoju djecu obrazuje, ali samo da to obrazovanje bude po mjeri i volji naroda, te prema njegovim potrebama.

Muderris Derviš-ef. je svoje višedecenijsko pedagoško iskustvo i znanje prenosio mladim naraštajima u Medresi. Nastava je u Medresi bila, shodno uslovima i mogućnostima, uspješno organizovana i izvođena. Zastupljena je bila razvojna, problemska i mentorska nastava te autodidaktički rad.

U lokalnoj džamiji su učenici imali redovne praktične radnje iz imameta, hatabeta i muallimata što je bila novina za to doba. Učenici su u toku svog boravka u Medresi učili i praktične radnje o zemljoradničkim, povrtlarskim i drugim disciplinama. Poznavajući materijalni položaj imama toga doba sa tendencijom stalnog pogoršanja, ovo je bilo od presudne važnosti za opstanak u imamskoj službi desetina imama koji su radili po džematima bez redovnih primanja. Njihovo znanje kalemljenja voćaka, održavanja pčela, sađenje luka itd. pomoglo im je da prežive teška vremena koja su slijedila. Ne možemo ne spomenuti ni tzv. neformalno djelovanje Derviš-ef. koje se ogleda u sijelima i druženjima koja je organizovao u svojoj kući gdje su se ljudi okupljali  uz kahvu i tek običan razgovor on bi se koristio prilikom da im kazuje o dini islamu. Glas o Medresi se vrlo brzo širio tako da su učenici stizali iz mnogih krajeva Bosne.  I nakon zatvaranja Medrese u Pojskama od strane komunističkih vlasti, te hapšenje Derviš-ef. njeno svjetlo i danas sija prostorima na kojima su softe Medrese radile i djelovale.

Nakon izlaska iz zatvora, koji je trajao šest godina  Derviš-ef. se ne predaje. Sada već u poodmaklim godinama se odlučuje na drugačiji vid da'veta i misije služenja svojoj vjeri i svome narodu, ovaj put pišući knjige i članke, odgovarajući na pitanja i dopisujući se sa svojim učenicima i prijateljima iz branše. Derviš-ef. se u svojim tekstovima isključivo oslanjao na temeljne izvore islama Kur'an i Sunnet i u tome je bio nepokolebljiv. Striktno se držao hanefijske škole mišljenja. Žestoko se suprotstavljao reformatorskim idejama i slobodoumnim fetvama koje je svojevremeno u Glasniku iznosio Husein-ef. Đozo. Rasprava na relacijii Đozo-Spahić je bilo više. Oni, ustvari, simboliziraju podjelu islamske uleme na tradicionalnu i modernističku. Njegova glavna preokupacija je kako odgojiti i kako pomoći svome narodu da živi u skladu sa Kur'anom i Sunnetom Poslanika, a.s.

Život muderrisa Derviš-ef. Spahića je bio satkan bogobojaznošću i takvalukom, što nam dodatno pojašnjava snagu njegove ličnosti i djela. Iz svakog njegovog čina odslikavala se iskrena vjera u Boga. Iman kojim je zračio je ispoljavao u dobrim djelima ostavljenim iza sebe. To je bila ona snaga koja ga je vodila kroz sva životna iskušenja i izazove. Generacije Bošnjaka sa ovih prostora koji svojom privrženošću u prakticiranju vjere islama i odgajanju svojih mladih naraštaja u istom duhu zorno svjedoče o snazi njegova djela.